Nikada nisam imala velikih problema u glavi sa svojom kilažom i tijelom i nisam jedna od žena koje su cijeli svoj život na dijeti ili govore kako moraju na dijetu. Ipak, nisam voljela izgled svojeg tijela.

Od teenagerskih dana sam kritizirala samu sebe želeći se voljeti. Krajem srednje škole sam nekoliko mjeseci bila opsjednuta vježbanjem i teretanom. Kada su mi svi oko mene govorili kako sam se “lijepo utegnula”, bila sam ponosna na sebe zbog truda i primjetnih rezultata, ali i dalje nisam zavoljela svoje tijelo. Pa sam prestala vježbati i stvorila negativan odnos prema teretani i vježbanju.

Kao da sam zaboravila na to razdoblje; gledala bih se ispred ogledala, primala za bokove, za trbuh, za bedra. Napuhivala bih trbuh, a zatim ga uvlačila i zadržavala na poziciji na kojoj sam smatrala idealnim. I pomislila bih u tim trenucima “samo da skinem dvije kile/samo da se malo zategnem/samo da ovo, samo da ono i tada bih sigurno bila baš zadovoljna”.

A onda sam jednog dana naišla na sliku kipa Afrodite, grčke božice ljubavi, ljepote i požude. Bila je prikazana u čučećem položaju i imala je rolice, špekec, šlaufiće. Te sam se večeri prije tuširanja pogledala u ogledalo, uhvatila za svoje šlaufiće i usporedila s Afroditom. Pomislila sam “Tko me ikada uvjerio da moji šlaufići nisu lijepi?”

Prisjetila sam se nebrojenih ljeta kada sam pazila kako sjedim u badiću skrivajući činjenicu da sam čovjek. Prisjetila sam se nebrojenih trenutaka nježnosti kada sam pazila da moj dragi slučajno ne bi primijetio, ili ne daj bože dodirnuo, moje šlaufiće.

Te sam večeri svoje tijelo prvi puta gledala sa širokim osmijehom na licu. Te sam večeri odlučila da je moje tijelo savršeno baš takvo kakvo je. I bila sam baš zadovoljna. Bez skidanja dvije kile, bez zatezanja, bez ovog, bez onog. Bila sam svejedno zadovoljna. Taj osjećaj zadovoljstva i taj osmijeh na licu me zauvijek promijenio. Od te večeri uvijek volim izgled svojeg tijela, a svoje rolice zovem Afroditini šlaufići i volim ih. Ne skrivam ih u badiću, ne skrivam ih od partnera. Oni su dio mene, kao što su bili dio mojih predaka, sve do daleke Afrodite haha.

Kada se pogledam u ogledalo nasmiješim se sama sebi.

Nije mi bitno što će reći časopisi ili TV ili rodbina. Jer ja izgled svojeg tijela volim. A tu ljubav mi nitko ne more uzet kao što mi ju nitko osim mene nije niti mogao pružiti.

Ova promjena je, nakon godina profulanog pristupa, došla tako lako jer sam te večeri shvatila da nije potrebno napraviti jednu, dvije ili tisuću vanjskih promjena. Shvatila sam da je dovoljno napraviti onu jednu promjenu u meni, u mojem uvjerenju i u mojem identitetu. Odbacila sam identitet “wanna be tijelo modela s Instagrama koji će biti zadovoljan u budućnosti” i prihvatila identitet “moje nesavršenosti me čine savršenom”.

Promjena na dubinskoj razini nije moguća sve dok vjerujemo da ćemo biti zadovoljniji kada postanemo netko drugi. Promjena na dubinskoj razini je moguća kada vjerujemo da mi već jesmo ta osoba i da zaslužujemo ono bolje već sada, samo svojim bivanjem.

Osoba koja se od sad voli, koja se od sad poštuje, koja od sad ne puši, koja od sad provodi više vremena s voljenima, koja od sad nije perfekcionist….

U konačnici, tko kaže da netko jesi ili nisi?

Ti odlučuješ tko si u svakom trenutku dana.

Ponekad ćeš s lakoćom u nekoliko minuta ili sati odbaciti tuđa uvjerenja i tuđe, pa čak i svoje istine. Ponekad ćeš s lakoćom promijeniti perspektivu. Ponekad ćeš s lakoćom pronaći apsurd u “starom” ponašanju i nećeš moći shvatiti kako si ikada vjerovala u to nešto o sebi ili svojim sposobnostima.

A ponekad će ti za promjenu trebati dani, tjedni, mjeseci pa čak i godine. Ponekad ćeš trebati pomoć, a ponekad će ti trebati nove navike i milijun dokaza da vjeruješ da si osoba koja želiš biti.

I u jednom i u drugom slučaju ti odlučuješ tko si. Svakog sata, svakog dana, svakog tjedna i mjeseca. I u lakoći i u težini postojanja, odluka je tvoja i samo tvoja.