Ne budi kao hrčak: izađi iz kotača moranja
Hej. Želim ti, za početak, ispričati jednu priču iz svojeg djetinjstva.
Uvijek sam bila niska (sad sam 165 cm), a kao dijete sam bila sva mala, štrkljava, među zadnjima u vrsti na tjelesnom. Mrzila sam tu rečenicu: “Poredajte se po veličini.” Većina mojeg društva je bila u prvoj polovici i nije mi se sviđalo to razdvajanje. I tako sam negdje do 5.-6. razreda bila tamo negdje, predzadnja – zadnja.
A onda je došlo jedno ljeto kada su mi se po tijelu pojavile nekakve bijele crte. Gledala sam ih začuđeno, čak sam zamišljala da se pretvaram u tigra (gledala sam puno Spidermana) jer su te bijele crte po mojim koljenima, bedrima i grudima bile tog uzorka.
Pitala sam mamu što je to i zašto mi se to pojavilo, a njezin je odgovor bio: “To su strije, imaš ih jer si naglo narasla!”
UVAU! Ja, naglo sam narasla, ili, uopće sam narasla. Tog ljeta sam jedva čekala početak školske godine i prvi sat tjelesnog. Kada je profesorica rekla tu, do tada, omraženu rečenicu, ja sam se zbilja pomaknula na visoko 4. mjesto po visini. (Nije potrajalo ni do kraja godine jer su u međuvremenu i ostali narasli, ali taj kratki period sam bila visoka, sretna i među svojim prijateljicama.)
Obožavala sam svoje strije godinama i bila jako, jako ponosna na njih.
Suočavanje s društvenim normama
A onda, nekad u srednjoj školi, čula sam komentar kako su strije ružne. Pa sam se i susrela s trudnicom kojoj je koža popucala, dobila je strije i isprobala milijun kremica samo kako bi ih odstranila. Postala sam sve izloženija sadržaju koji me uvjeravao da je to nešto loše, NEPRIRODNO, da ih sakrijem, izlječim.
Na svu sreću, moja veza sa strijama je bila izrazito pozitivno jaka, pa sam uvijek pomišljala: “Ali to će njoj biti predivan podsjetnik na trudnoću kao što je meni sjećanje na ono vrijeme kada sam bila 4. u vrsti.”.
Nedavno je moja mama izjavila kako želi ići na neku operaciju vena, ne sjećam se kako se postupak zove. Pitala sam ju šta će joj to, pa mi je pokazala te vene. Rekla sam: “Misliš ovaj dokaz da si živa?”
Nemilosrdna je industrija koja uvjerava žene od najranije dobi da njihova tijela nisu normalna.
Hustle Kultura i Zamke Poduzetništva
Ali nemilosrdna je i ova hustle kultura u koju često upadnemo mi poduzetnici. Pa ti nametnu 101 pravilo za uspjeh da bi i mi, toliko željni slobode, završili kao hrčci u kotaču, toliko zaokupirani sljedećim korakom naprijed da jedva uspijemo primijetiti da smo upali u začarani krug moranja i obaveza i da su koraci sve brži i brži.
OK, razumijem da svaka branša uvjerava svoje idealne klijente da nešto moraju napraviti (jer će se inače nebo srušiti na zemlju) da ih potakne da kupuju.
Kad sam se prvi put suočila s idejom da nešto nije u redu s mojim tijelom, bilo je to kao da se dio mog identiteta iznenada doveo u pitanje. Ali umjesto da se povučem i skrivam, odlučila sam prigrliti svoje strije kao dokaz mog rasta. Na isti način, kao poduzetnice, suočavamo se s konstantnim pritiskom da budemo savršene, da slijedimo svaki trend, da ispunimo sva očekivanja. Često se pitamo jesmo li dovoljno dobre, radimo li dovoljno, jesmo li dovoljno postigle.
Prihvatimo svoje jedinstvene priče
Hustle kultura nas uči da moramo stalno biti u pokretu, da je stagnacija poraz. No, ponekad je važno stati, osvrnuti se i prihvatiti sve što smo postigle. Prihvatimo svoje uspone i padove, jer nas oni čine jedinstvenima. Uzmimo trenutak za sebe, prepoznajmo svoje vrijednosti i dozvolimo si predah. Sjetimo se da je i stagnacija dio puta i da nas i ona može mnogo toga naučiti.
Podsjetimo se da smo, kao poduzetnice, već napravile mnogo. Nismo uvijek morale slijediti pravila drugih da bismo uspjele. Naše priče svjedoče o našoj snazi, upornosti i jedinstvenosti. One su naš pečat autentičnosti, dokaz da smo prebrodile izazove i izašle jače. Nemojmo dopustiti da nas društvo, industrija ili unutarnji kritičar uvjere u suprotno.
Zaključak
Prihvaćanjem svojih priča, tijela i jedinstvenih iskustava, možemo se osloboditi vrtloga moranja i živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima, razmišljanjima i željama. Budimo ponosne na svoj put, uključimo mozak i preispitujmo što je potrebno, a što nije. Kad stanemo i pogledamo unatrag, shvatit ćemo da smo već uspjele, ne zato što smo slijedile sva pravila, već zato što smo hrabro kročile svojim putem.
Ja sam ponosna na tebe, i kada ti ide i kada ti ne ide. A bogami sam ponosna i na sebe. 🙂
Draga poduzetnice, je li vrijeme je da prestanemo trčati za iluzijama savršenstva i da počnemo slaviti sebe, baš takve kakve jesmo?